Austrijska arhitektura

Nakon osnutka Arsenala u Puli 1856. godine započinje razdoblje brze i brojne izgradnje novih građevina, uglavnom u svezi s djelatnošću glavne baze austrougarske ratne flote: od Vojne bolnice i Mornaričkog groblja, do brojnih vojarni Hidrografskog instituta, časničkog kluba, javnih zgrada vojnih i civilnih službi, stambenih zgrada časnika i činovnika, te zgrada za stanovanje radnika i nižih službenika.

U istom razdoblju godine 1903., otvorena je nova Tržnica, tada vrlo popularna zbog prvi put korištenih modernih materijala, željeza i stakla. Zbog toga će se početkom 20. stoljeća često pojavljivati na razglednicama grada Pule. Čitav se zidni plašt sastojao gotovo samo od konstruktivnih željeznih nosača i staklenih površina. Prostori u prizemlju i na katu prostrani su i funkcionalni, pa i danas zgrada ima istu namjenu. Ona je središe jutarnjeg gradskog života i svatko tko želi osjetiti dio mediteranskog ugođaja proći će njenim ribarnicama, zaviriti na štandove s voćem i povrćem, a zatim sjesti na terasu i oslušnuti jutarnju gradsku vrevu.

Posebno treba spomenuti brojne vile, stambene zgrade viših časnika i činovnika, uglavnom u prostoru južnog predgrađa Sv. Polikarpa. Zgrade s jednim ili dva stana nanizane su u mirnim ulicama i ukršene zelenilom. Brojni ukrasi, skulpture i arhitektonski detalji nose obilježja bečke secesije, čime su veliki dijelovi grada dobili tipična srednjoeuropska obilježja. Takve su, poznatije, primjerice Hortyeva vila, vila Wolf i brojne druge.